ZAŠTO SE OSOBE U “POMAGAČKIM ZANIMANJIMA” ČESTO OSJEĆAJU DEPRESIVNO, PRAZNO I OBESHRABRENO?

by Marija Brekalo
0 comment
sindrom pomagača

Nisu sva zanimanja jednako stresna. Među stresnim zanimanjima su ona koja se odnose na rad s drugim ljudima. Definicija pomagačkih zanimanja bi bila da su to one struke koje su usmjerene na pomaganja drugim ljudima u rješavanju životnih problema.

Zajednička karakteristika pomagačkih zanimanja je osobni kontakt klijenta u nevolji i pomagača. 

Definicija “pomagača” bi bila da su to ljudi koji su izabrali profesionalno ili volonterski djelovati u situacijama gdje uobičajeni načini uzajamne pomoći nisu dovoljni nego trebaju dodatnu pomoć. Ajduković (1996) je podijelio i svrstao sva pomagačka zanimanja u tri kategorije : 

1. Profesionalci – stručnjaci tj. osobe školovane za neko pomagačko zanimanje (psiholozi, socijalni radnici, pedagozi, liječnici, defektolozi i sl.) 

2. Paraprofesionalci – osobe koje nisu posebno obrazovane za pomagački posao, ali su ga svojevoljno odabrali za poziv. Naravno neki su dodatno osposobljeni tečajevima, seminarima i neprocjenjivim iskustvom stečenim kroz rad. Za to primaju određenu naknadu te pomaganje drugima predstavlja dio radne uloge.

3.Volonteri – različiti ljudi koji pomažu drugima u znaku “dobre volje” ali to ne spada njihovu svakodnevnu radnu aktivnost. 

Kako dolazi do sindroma sagorijevanja?

Sva pomažuća zanimanja su stresna zato što uključuju neposrednu komunikaciju s osobama koje trebaju tuđu pomoć. U radu domova za starije većinski sudjeluju kako ih Ajduković (1996) naziva paraprofesionalci. To su ljudi koji su pohađali određene tečajeve i seminare prije odabira svoga zanimanja.

Zapravo, nekada mi se čini da su ta zanimanja odabrala njih nakon što su se počeli u svojim kućanstvima skrbiti za bake, djedove, roditelje i ostalu potrebnu rodbinu. Mnoštvo osoba u pomagačkim zanimanjima dolazi sa već prethodnim iskustvom rada.

Zbog visokog stupnja sagorijevanja dolazi do zasićenja radom, osjećaja depresije, obeshrabrenosti i emocionalne iscrpljenosti, te se u zadnje vrijeme sve manje osoba odlučuje za rad sa starijim osobama u domovima za starije.

Samo sagorijevanje nikada ne dolazi odmah. To je kumulativni proces kod kojeg se u početku javljaju jasni znakovi upozorenja. Posebno podložni sagorijevanju su oni koji svom poslu prilaze s prevelikim očekivanjima i idealiziraju svoje zanimanje.

Svi koji radite sa starijim osobama većinu vremena slušate mnoge tužne i tragične priče. Svakodnevno Vam korisnici opisuju traumatične događaje iz svoji života. Vrlo često su u te priče uključeni razni gubici i bol koja još nije prošla. Dodatno Vas (ako uđete u takav odnos) članovi obitelji jednako tako uvode u svoje tužne i tragične priče.

Sam odlazak u dom je izvor stresa za stariju osobu. Osjećaj napuštenosti i tuge se vrlo često prenosi na njegovatelje, pomoćne radnike, socijalne radnike i ravnatelje domova. Naravno svaka starija osoba ima 70-tak i više godina života iza sebe. Života koji je u sebi mogao sadržavati mnoštvo trauma, tragičnih događaja i emotivno tužnih priča.

Ono što se dogodi je da Vas takve izjave emocionalno “preplave”. Svakodnevni susreti sa osobama koje imaju značajne životne i emocionalne probleme mogu predstavljati veliko opterećenje za psihički život samog pomagača. 

Simptomi samog sagorijevanju kod većine ljudi su jednaki. Osoba se često osjeća tjelesno i emotivno iscrpljena. Jednako tako gubi osjećaj osobne vrijednosti. Javlja se negativizam, gubitak zanimanja za korisnike, cinizam i neosjetljivost na tuđe potrebe. Često se javlja osjećaj bespomoćnosti i beznađa koji se dodatno potvrđuje rečenicama “i tako se ništa ne može učiniti” .

Istraživanja pokazuju da se sindrom sagorijevanja može podijeliti u tri aspekta a to su tjelesna, emotivna i mentalna iscrpljenost

1. Tjelesna iscrpljenost – vrlo često se pojedinci žale na snažan osjećaj istrošenosti, koji se manifestira  zajedno s poteškoćama sa spavanjem, osjećaj niske energije, kronični umor i slabost. 

2. Emocionalna iscrpljenost – prema zadnjem istraživanju domova za starije u Hrvatskoj emocionalna iscrpljenost je bila najviše izražena. Kod emotivne iscrpljenosti dolazi do osjećaja bespomoćnosti, beznađa, besmislenosti i depresije. Životno zadovoljstvo pomagača je smanjeno a zadovoljstva koja su inače bila u slobodno vrijeme su sve rjeđa.

3. Mentalna iscrpljenost se očituje kao negativan stav prema poslu, korisnicima i kolegama.

Naravno sam sindrom iscrpljenosti i njegove posljedice se ne ispoljavaju samo na poslu. Posljedice se šire i na obitelj osobe koja ima visok stupanj sagorijevanja. Često su takve osobe razdražljive, nestrpljive i netolerantne sa vlastitim obiteljima. 

Kako pomoći osobama koje osjećaju simptome sagorijevanja? 

Postoji nekoliko tipova profesionalnog dijaloga koji mogu pomoći. U idućim temama ćemo obraditi svaku od njih. Pomoć se može izraziti kroz superviziju, konzultaciju, sažeto psihološko integiranje elemenata traumatizirajućeg doživljaja i psihološko savjetovanje. 

Izvori :

You may also like